Istraživačka stanica Petnica predstavlja jednu od najsvetlijih tačaka mog odrastanja. U njoj sam stekao neke od prijatelja sa kojima sam i danas u kontaktu, premda se ne bavimo istim poslovima i živimo na različitim krajevima sveta. Kao srednjoškolcu Petnica mi je pomogla da steknem osnovno znanje o pristupu i metodologiji naučnog istraživanja, da razvijem kritičko razmišljanje, ali da istovremeno ne podlegnem teorijama zavere. Način na koji su se programi realizovali, ali i opšta atmosfera tokom tih 1990-tih bila je potpuno drugačija od svega onoga što nas je okruživalo. Za mnoge Petnica je bila svojevrsno pribežište, bekstvo od košmara realnosti u „fantaziju“ nauke i istraživanja. Diskusije nakon predavanja znale su da potraju duboko u noć, a nakon toga su obično sledila pretraživanja štampanih tomova Britannica-e i ostale dostupne literature. Internet će biti uveden nekoliko godina kasnije. Još uvek mogu da osetim miris Petničke biblioteke. Na osnovnim studijama upravo zahvaljujući Petnici nisam imao većih problema. Nisam tek tada morao da učim kako se pišu seminarski radovi, kako se koristi kritički aparat i pišu bibliografske jedinice. U Petnicu sam nastavio da dolazim, sada kao saradnik. Tokom magistarskih studija Petnica mi je takođe pomogla, u svakom pogledu. To se ne zaboravlja. Kao nastavnik imao sam privilegiju i zadovoljstvo da napišem preporuke i uputim u „petničke misterije“ nekoliko svojih darovitih učenika. Ja sam nastavio da povremeno i po pozivu dolazim, kao predavač. Bile su to prilike da se sretnu stari prijatelji i osveže sećanja.