Nakon završetka srednje škole (1996. g.) upisao sam arheologiju i, ne dočekavši indeks, otišao na arheološka iskopavanja čuvenog lokaliteta Židovar, koja su te godine nakon nekoliko decenija pauze obnovili Filozofski fakultet, Gradski muzej Vršac i Istraživačka stanica Petnica. Iako mi je to bio već ko zna koji teren po redu, iskopavanja Židovara, pored pregršt novih iskustava u arheologiji, nagradila su me i radom sa tada najznačajnijim arheolozima u Srbiji (D. Srejović, M. i D. Garašanin, N. Tasić, P. Petrović, A. Cermanović-Kuzmanović...). Već od sledeće godine postao sam i mlađi saradnik programa arheologije ISP, gde sam radio u organizaciji i realizaciji programa, ali i na svim istraživanjima na kojima je Petnica učestvovala.
Od jeseni 2002. godine, nakon Dudinog prelaska u Narodni muzej u Beogradu i Arsinog u valjevski Zavod, preuzeo sam rukovođenje programom i vodio ga do kraja 2006. godine, u jednom periodu zajedno sa B. Opačić (tada Živojinović). Tokom te četiri godine rukovođenja arheologijom u Petnici, trudio sam se da ostanem na ideji koncepcije seminara kakvu je uspostavio moj učitelj, Duda Starović, a koja je iziskivala danonoćni rad, malo vremena za spavanje i neprestano druženje. Isto tako, pokušao sam da obnovim praksu petničkih arheoloških iskopavanja, mada su se ovaj put, za razliku od prethodne decenije, istraživale nekropole pod humkama iz bronzanog doba u okolini Petnice. To iskustvo, da tako kažem, odredilo je moja dalja profesionalna interesovanja, pa sam nedugo zatim magistrirao na problemima sahranjivanja u bronzanom dobu SZ Srbije (2008). Nakon toga, započeo sam rad na dva nova istraživačka projekta - sa V. Petrovićem Protoistorijske i ranoistorijske zajednice Svrljiga (Balkanološki institut SANU) i sa A. Bulatovićem Arheološka istraživanja naseobinskih sistema, sahranjivanja i rudnih resursa u bronzanom dobu severozapadne Srbije (Arheološki institut Beograd i Bruklin koledž iz SAD), zaposlio se u Arheološkom institutu u Beogradu (2011), doktorirao sa temom naoružanja i ratničke opreme u bronzanom i gvozdenom dobu šireg centralnobalkanskog prostora (2015) i u međuvremenu uspeo da objavim preko 100 članaka (2/3 koautorskih) i dve koautorske monografije. Paralelno sa tim, vršio sam funkciju sekretara (2009-2015) i potpredsednika (2015-) Srpskog arheološkog društva, kao i predsednika Praistorijske sekcije (2011-).
Sa ove vremenske distance, od bezmalo četvrt veka od kada sam prvi put došao u Petnicu, ubeđen sam da bi se moj profesionalni život značajno razlikovao, ako ne bi bio i potpuno drugačiji. Neke stvari o arheologiji, koje se nikada i nigde ne mogu naučiti, naučio sam u Petnici. Moj prvi "naučni" rad objavio sam takođe u Petnici. Moj prvi arheološki teren bio je u Petnici. Iako su te, 90-te godine prošloga stoleća bile možda najteže u modernoj istoriji Srbije, u Petnici se, nasuprot obuhvatnom i periodično tradicionalnom balkanskom ludilu, stvorila jedna oaza mira, nauke i drugarstva, pa sam gledao da čim ugrabim pogodan trenutak odem tamo, čak i van seminara (spavalo se u staroj školi sa arheološkim materijalom, ili pod vedrim nebom na poljskim krevetima JNA). Znam da je možda danas teško zamisliti to vreme od pre 25 godina, ali mi nismo imali Internet i knjige i članke u PDF formatu, po gradskim bibliotekama se stručna literatura nije mogla naći, a jedan list papira u fotokopirnici koštao je previše. Pišući ovo, setih se da sam i jedan duži period NATO bombardovanja 1999. godine proveo u Petnici.
Na kraju, svakako sam ponosan što sam duži deo, oko tećine života, bio deo te Petnice i tu činjenicu uvek ističem.